Pojednostavljeno, relikti su one vrste koje danas imaju puno manji životni prostor nego što su to imale u prošlosti, odnosno u prošlom geološkom razdoblju. Drugim riječima, relikt je ona biljna ili životinjska vrsta koja je ostatak nekada velike i široko rasprostranjene populacije. Do smanjenja veličine populacije dolazilo je zbog niza razloga kao što su: klimatske promjene (npr. promjena temperature), geografske promjene (npr. nastajanje planinskih masiva, odvajanje dijela kopna, stvaranje otoka) i čovjekov utjecaj (npr. uništavanje šuma). Sve to može utjecati na smanjenje populacije određene vrste, a ako to smanjenje ima i trend naglog opadanja brojnosti kroz duži period, onda možemo govoriti o reliktima.

Mjesta na kojima se nalaze izolirani relikti nazivamo refugijima. To su u slobodnom prijevodu „utočišta“ i to su jedina mjesta na kojima se nekoć velika brojnost jedinki određene vrste očuvala u vrijeme nepogodnih uvjeta. Upravo se iz tog razloga pojam „utočište“ savršeno uklapa. Ovdje valja naglasiti kako refugiji nisu samo mjesta na kojima dolaze relikti, već i neke druge vrste koje su smanjenje svoje brojnosti doživjele u zadnjih nekoliko desetljeća. Jedna od takvih vrsta koje nisu relikti, ali živi u refugijima je planinski gorila (Gorilla beringei beringei) čiji se broj smanjio zbog krivolova, uništavanja staništa te bolesti.

Utočišta za relikte su najčešće planine koje su tijekom posljednjeg ledenog doba bile „pošteđene“ trajnog ledenog pokrivača i na njima su se određene vrste mogle održati. Jedan od primjera su južni obronci Alpa koji nisu bili zaleđeni tijekom posljednjeg ledenog doba i upravo na tom području dolazi najveći broj relikata na Alpama. Kada se led krajem ledenog doba počeo povlačiti prema sjeveru, tada su one vrste koje se brže razmnožavaju i koje su kompetitivnije brže zauzimale svoje mjesto od onih kojima to nije polazilo za rukom. Vrste koje se nisu mogle rasprostraniti toliko brzo ostale su „zarobljene“ na svojim refugijima gdje su preživljavale tijekom cijelog ledenog doba i njih danas nazivamo reliktima. Jedan od takvih primjera kod nas su velebitska degenija (Degenia velebitica, na naslovnoj fotografiji), čiji je refugij planina Velebit, te Kitajbelov jaglac (Primula kitaibeliana, fotografija desno) koja dolazi ne samo na Velebitu nego i na planini Klek kod Ogulina.

Ono što je još karakteristično za relikte jest da su to najčešće i endemi nekog područja. Endem je ona vrsta koja je rasprostranjena na određenom području i ne dolazi nigdje drugdje. Tako je upravo velebitska degenija endem Velebita jer je to jedino mjesto na planeti gdje je se može pronaći.

Kako su upravo planine najčešći refugiji, i s obzirom da su relikti „ostaci“ prastarih velikih populacija, onda zaista zaslužuju titulu „prastari vladari planina“!

________

Naslovna fotografija ustupljena je ljubaznošću autora Damira Vukušića